Analiza financijskih pokazatelja se koristi za usporedbu različitih izvještaja, određenih pozicija i stavki u jednom ili više različitih izvještaja te u jednom ili više poslovnih razdoblja. Povezanost i usporedba su ključni za kvalitetnu i korisnu analizu ovisno o potrebama i ciljevima analize. Financijski pokazatelji i omjeri pomažu u usmjeravanju pozornosti na bitna područja i sumiraju informacije na razumljiv način. Pomažu u identificiranju trendova u financijskom poslovanju i odnosa u različitim stavkama financijskih izvještaja.
Analitičke tehnike i metode općenito koriste profesionalci u financijskom menadžmentu, bankarstvu, fondovima, među raznim investitorima na tržištu kapitala, odnosno svi profesionalni korisnici financijskih izvještaja. Analiza omjera i financijskih pokazatelja se koristi kako za interne potrebe tako i za analizu konkurencije, poslovnih partnera, povezanih kompanija i slično.
Koeficijent tekuće likvidnosti se dobije omjerom pozicija u bilanci i to kratkotrajne imovine i kratkoročnih obaveza. Koeficijent pokazuje mogućnost kompanije da uspješno podmiruje tekuće obaveze iz vlastitih likvidnih sredstava. Koeficijent pokazuje koliko je puta kratkotrajna imovina viša ili niža od kratkoročnih obaveza.
Koeficijent ubrzane likvidnosti uspoređuje najlikvidniju imovinu, stavljajući ju u omjer s kratkoročnim obvezama. U brojniku se zbrajaju pozicije novac i potraživanja dok se u nazivnik stavljaju kratkoročne obveze. Omjer pokazuje kapacitete kompanije za pokrivanje potreba za gotovinom i brzo unovčivom imovinom. Omjer se najviše koristi u kriznim vremenima i recesiji kao varijabla za analizu različitih scenarija. Ukoliko koeficijent neobjašnjivo i značajno oscilira, to može biti iz razloga povećanja potraživanja na temelju fiktivne prodaje ili naglog smanjenja potraživanja uslijed pada poslovne aktivnosti umjesto prodaje bez odgode plaćanja.
Koeficijent obrtaja potraživanja se dobiva omjerom stavke prihod od prodaje iz računa dobiti i gubitka u brojniku i prosječnih potraživanja iz bilance u nazivniku. Prosječna potraživanja se dobiju zbrajanjem stavke potraživanja iz prethodnog razdoblja i stavke potraživanja iz promatranog razdoblja, te se podijeli s dva. Koeficijentom se mjeri koliko se puta naplate prosječna potraživanja tijekom poslovne godine. Može se reći da koeficijent pokazuje vrijeme između plaćanja na odgodu i naplate potraživanja. Ukoliko postoje fiktivne fakture u svrhu lažiranja prihoda, utoliko potraživanje neće biti naplaćeno, te se nalazi u bilanci do vrijednosnog usklađivanja ili otpisa odnosno eventualnog utuženja i naplate štete od odgovornih osoba.
Dani naplate potraživanja pokazuju koliko dugo potraživanje stoji na poziciji u bilanci dok se ne naplati. U brojnik se stavlja broj dana u godini dok u nazivnik ide koeficijent obrtaja potraživanja da bi se dobio prosječni broj dana koliko traje naplata potraživanja. Broj dana naplate potraživanja i eventualne značajne oscilacije u različitim razdobljima mogu biti indikatori fiktivnih prihoda od prodaje i slično. Ovaj omjer bi trebao biti konstantan u različitim poslovnim razdobljima uz minimalne oscilacije, no isto tako veća odstupanja mogu biti rezultat promjene prodajne poslovne politike u kompaniji.
Koeficijent obrtaja zaliha uspoređuje troškove prodane robe iz računa dobiti i gubitka u brojniku sa prosječnim stanjem zaliha u nazivniku. Prosječno stanje zaliha se dobije zbrajanjem stavke zalihe iz prethodnog razdoblja i stavke zalihe iz promatranog razdoblja, te se podjeli sa dva. Može se koristiti i podatak o zalihama u jednom razdoblju, međutim prosječno stanje zaliha daje relevantnije omjere. Koeficijent pokazuje koliko se puta zalihe prodaju u jednom poslovnom razdoblju. Koeficijent pokazuje uspješnost i ekonomičnost upravljanja nabavom, proizvodnjom i prodajom. Viši koeficijent obrtaja zaliha se smatra boljim dok isto tako može biti indikator lošeg upravljanja zalihama i problemima u nabavi i financijama ukoliko su zalihe neopravdano niske. Također, ukoliko su troškovi prodane robe povećani zbog sukoba interesa pri odabiru dobavljača ili pronevjere, utoliko će se ovaj omjer povećati. Ako dođe do kapitalizacije troškova, ovaj omjer će se smanjiti.
Dani vezivanja zaliha pokazuju prosječan broja dana koliko zalihe stoje dok se ne prodaju, te se pokazatelj dobije nakon što se broj dana u godini podijeli s koeficijentom obrtaja zaliha. Ovaj podatak je bitan iz više razloga. Povećanje broja dana vezivanja zaliha uzrokuje dodatne troškove skladišta, financiranja, rizike zastarijevanja i kasnijeg troška otpisa zaliha. Nekonzistentnost i značajna odstupanja u danima vezivanja zaliha su indikatori različitih manipulacija.
Omjer financiranja se koristi za usporedbu ukupnih obaveza u odnosu na ukupni kapital. To je jedan od najbitnijih pokazatelja kreditnim institucijama u procjeni rizičnosti kompanije. Što je omjer viši, tim više se otežava prilika kompanije za daljnje zaduživanje. Zahtjevi za određenim maksimalnim rasponom omjera ukupnih obaveza i kapitala su česti prilikom ugovaranja financiranja.
Obrtaj ukupne imovine pokazuje učinkovitost korištenja imovine tijekom promatranih poslovnih razdoblja. Izračunava se na način da se prihod od prodaje stavi u brojnik dok u nazivnik ide prosječna vrijednost imovine, koja se dobije zbrajanjem imovine iz promatranog razdoblja i imovine iz razdoblja koje mu prethodi te se podijeli s dva. Za izračun omjera se mogu i prilagoditi stavke aktive na način da se ukalkulira samo operativna imovina, ovisno o namjeni analize, sektoru i slobodnom odabiru analitičkih tehnika i parametara od strane forenzičnog računovođe. Omjer je koristan i kao pokazatelj eventualne kapitalizacije troškova.
Ovo su bili samo neki od financijskih pokazatelja, dok analitičari na raspolaganju imaju brojne druge, te sami odlučuju koje će i kako koristiti u svojim analizama. Razvojem Fintech industrije, Machine Learning i AI modela se automatizirala i financijska analiza. Međutim, uvijek će biti potreban ljudski faktor i analitičar sa hard i soft vještinama koji neće samo reći što se dogodilo, nego i zašto se nešto dogodilo.
T. Palac
